Tags

, , , ,

> KLIKNITE ZA KOMPLETAN ČLANAK NA BOSANSKOJ WIKIPEDIJI BKP >>

 

Otomanska invazija 1463. nije označila nikakav “pad Bosne”, već haos i anarhiju. U takvoj situaciji komandu nad vojskom preuzima kraljevska loza Boričevića Berislavića, te čvrsto drži sjever i zapad Bosne. Mađarski kralj Corvinus pokušava iskoristiti nered pa 1471. dodjeljuje isprazan naslov “Kralja Bosne” mađarskom plemiću vojvodi od Transilvanije i grofu sremskom Miklóšu Újlakiju. Ovaj svoju papirnatu titulu drži do smrti 1477, nikada i ne posjetivši Bosnu. Otomani su bili nemoćni da uspostave okupacionu upravu u zemlji bez obrazovanog sloja i suočeni s narodom odlučnim da se svim sredstvima odupre okupaciji kao i toliko puta u prošlosti. Stoga u odgovoru na Corvinusov potez, sultan ima samo toliko stvarne moći u Bosni da umjesto vlastite administracije i on imenuje svog lažnog kralja, 1472. Bio je to Matija Vojsalić iz loze Hrvatinića koja je bila na izmaku jer je Matija bio njen zadnji izdanak i nije imao nasljednika. Ovo je sultanu odgovaralo jer je Vojsalića činilo savršenim izborom za prelaznu upravu koja bi tako bila autohtona bosanska, a po smrti Vojsalića bi “prirodno” prešla na Otomane. Sultan tako imenuje Matiju “Kraljem otomanske Bosne”. Međutim, ubrzo ga isto tako i razvlašćuje, nakon što se ovaj uroti s Corvinusom protiv okupatora. Nijedan od dva isprazna “vladara” nije nikada preuzeo vlast. Bosna pod prijestolonasljednicima Berislavićima ostaje prinčevat do 1527, kad Otomani napokon uspijevaju oformiti prvu okupacionu administraciju, tzv. eyalet Bosna, kojim upravljaju Sefardi zamaskirani u “begove”.
Nakon smaknuća Stjepana Berislavića, nema tragova njegove loze pod tim prezimenom u Bosni, iako su Berislavići bili izrazito paternalna porodica s tradicionalno brojnim muškim potomstvom i odličnim porodičnim vezama širom Evrope. Da su njegovi potomci konvertirali na islam, vidi se iz činjenice da je ubrzo po Stjepanovom ubistvu, Sveti rimski imperator Ferdinand prenio naslov despota Srbije privremeno na Pavla Bakića iz druge porodice, a po Bakićevoj smrti 1540. čak ugasio titulu srpskog despota. Osim toga, u čuvenom Fojničkom armorijalu (grbovniku) Berislavići su jedina moćna bosanska plemićka porodica koja u isti nije uvrštena – kao da nikada nije ni postojala. I premda Crkva (preciznije: Franjevački red) zvanično datira taj, u regiji jedinstven, grbovnik u 1340. godinu, sumnje u tačnost ovog datiranja su se pojavile kad je Crkva (Franjevci) odbila zahtjeve za naučno datiranje Grbovnika metodom ugljika C14. Iako je moguće da je Crkva ustvari izopćila Berislaviće kao prve plemiće koji su prišli Otomanima (u oružju), o tome ipak nema traga. Naprotiv, znajući kakav su lavovski doprinos dali u borbi za slobodu, vjerovatnije je da su izostavljeni po nalogu Crkve da bi se prikrio trag prijestolonasljednoj lozi te je na taj način sačuvalo u okruženju smrtnih neprijatelja, ili su to Franjevci učinili po nalogu svog osnivača Londona a u interesu otomanske okupacije čiji je London, preko Reda vitezova zmaja, bio glavni sponzor.
Vojvoda dubočki Ivan Omerbašić pojavljuje se u crkvenim dokumentima 1700. Ovo znači da se Omerbašići nisu naselili u Bosnu s otomanskim upadom, jer kršćanska titula vojvode ili kneza nije postojala pod Otomanima, niti je bila tradicionalno muslimanska. Poznati su slučajevi zabune oko titula tog doba, ali isključivo u spisima stranih putnika. Stoga je Ivanova titula predstavljala ispraznu tradiciju održavanu među islamiziranim katolicima. Upavši u Bosnu, Otomani stimulišu preseljavanje velikog broja svojih strateških saveznika Srbijanaca u Slavoniju i u Bosnu, istovremeno prisiljavajući ili podmićujući katolike da se obrate na islam. Dokumentovano je da jedino Srbijanci nisu morali prelaziti na islam, osim onih s vojničkom karijerom. Također, miješana imena u to doba obično nisu bila takva da je ime bilo kršćansko a prezime muslimansko, već uglavnom obrnuto, npr. Hasan Paša Predojević, Mahmud Paša Anđelović i sl. Također, muslimani pod Otomanima nisu imali razloga prelaziti sa islama, a oni u vojsci na to nisu smjeli ni pomišljati. Najmanje jedna naučna studija utvrdila je prijedlog porodičnog stabla Omerbašića, našavši ne samo da se oni prvi put pojavljuju sredinom XVI vijeka tj. kada bosanski Berislavići “nestaju”, nego i da su bili većinom visoki oficiri u otomanskoj vojsci – u najboljoj tradiciji loze Boričevića Berislavića.
Prezime Omerbašić (probizantski pisano) tj. Omerbassicci (romanizirano) tj. Omerbashich (anglizirano), jest kovanica od Omer i Basha. Neturcima tog vremena to je na semitskom značilo prvorođeni kralj (na arapskom, te hebrejskom) u značenju osnivač dinastije. S druge strane, Turcima tog doba ovo je naprosto značilo Gosp(od)ar Omer. Izbor prezimena Omerbašić kao novog prezimena loze Berislavić tako predstavlja historijsko prilagođavanje s ciljem zametanja traga, slično kao što anglosaksonska vladarska loza Britanije s vremena na vrijeme promijeni naziv svoje vladajuće dinastije. Inače, Dubočac je bio jedno od sedam vojvodstava Stjepana Berislavića. Čitav brodski kraj zajedno s Dubočcem pada u ruke mađarskog grofa Erdödya, 1691. Do tada je cijela bosanska strana loze Berislavića bila prešla na islam, pošto su sve druge grane Boričevića ili ostale u današnjoj Hrvatskoj i Mađarskoj, ili izumrle. Niko ko je izbjegao u egzil u Mletačku republiku pred invazijom, nije bio plemićkog roda. Plemstvo koje nije pobjeglo pred agresorima, na kraju je svo prešlo na islam, skupa sa oko 40000 stanovnika Slavonije.
Pred mađarskim oslobađanjem Slavonije 1690-ih, Omerbašići, zajedno s većim brojem drugih islamiziranih katolika, sele u smjeru Posavine, srednje Bosne i Podrinja. Prvonasljednik je s porodicom naseljen u prvi, drugonasljednik u drugi, a trećenasljednik u treći region. Ovo se vidi i iz činjenice da su u Srednjem vijeku najmlađi sinovi kralja redovno zaređivani u svećenike, a podrinjski Omerbašići su tradicionalno (muslimanski) svećenici, npr. danas Šefko Omerbašić, glavni imam Hrvatske. Ovim se štitila loza od gašenja usljed upada sa istoka, što ukazuje na razvijenu moć strateškog razmišljanja (vojno) izuzetno obrazovanih Berislavića. Ivanovo učešće u prisilnim seobama kao i njegovo visoko porijeklo, činili su ga pogodnim historijskim svjedokom. Tako je svoje svjedočenje o seobama i potpisao, 22. januara 1700. Taj dokument se čuva u franjevačkom samostanu sv. Augustina, u Velikoj, R Hrvatska. U njemu vojvoda Ivan Omerbašić svjedoči o 6-oj ekonomskoj seobi iz 1686, kada se, također pod vodstvom Franjevaca, veliki broj bosanskih katolika seli u Srijem. Nije međutim svjedočio i o seobi pred Mađarima koja se zbila nekoliko godina nakon 6-te, što bi moglo značiti da je bio tradicionalni katolik koji je mađarsko oslobađanje Slavonije prirodno vidio kao pozitivan ishod. Također, drugi od tri supotpisnika bio je kapetan kobaški Ivan Sekula; Kobaš je bio drugo od sedam vojvodstava Stjepana Berislavića i susjedno Dubočcu, a svi su bili na širem potezu Brod-Derventa.
Treći i posljednji potpisnik bio je niko drugi do poglavar Katoličke crkve u Bosni, biskup đakovačko-bosansko-srijemski. Sveta stolica je naime 1252. preselila Bosansku biskupiju iz Sarajeva (Vrhbosna) u Đakovo, pod pritiskom satanističke sekte bugarskog popa Bogumila koji lokalno stanovništvo navode na nasilje prema katoličkom svećenstvu. Bilo je to prvi put nakon 1070. (kad je katoličanstvo zvanično stiglo u Bosnu) da je Biskupija bila prisiljena seliti se. Papa ujedinjuje Bosansku i Srijemsku biskupiju 1773, a treća transformacija bila je 2008, kad papa formira Đakovačku nadbiskupiju. Iz ove historijske važnosti Đakova kao sjedišta katoličkog poglavara za Bosnu, prozilazi i historijska važnost trećepotpisanog, odnosno najviši nivo koji su i ostali potpisnici svjedočenja morali imati, tj. riječ je očito bila o kraljevskom nivou. Naime, Biskup primat jedne kršćanske zemlje u historijskom svjedočenju takvog kalibra bio bi prirodno u društvu monarha ili prijestolonasljednika. Vojvoda Ivan Omerbašić tako je pripadao najvišem katoličkom plemstvu Bosne. Naučni radovi koju su iznijeli gore pomenute sumnje u datum nastanka Fojničkog grbovnika, navode kao vjerovatnije vrijeme njegovog nastanka upravo doba zadnje prisilne seobe. U tom slučaju i taj grbovnik je kreiran ne radi onoga što je trebao sadržavati, već radi onoga što nije.
Omerbašići nisu mogli biti konvertiti neplemićkog porijekla, pošto su već sredinom XVI vijeka držali visoke položaje u otomanskoj vojsci, pa su najviše vojno obrazovanje morali steći prethodno, a ono je u kršćanskoj Evropi bilo dostupno jedino (katoličkom) plemstvu. Osim toga, vojvoda Ivan Omerbašić je gornjim svjedočenjem potpisao jedan zvanični dokument Crkve, pa još historijskog značaja, koristeći nepostojeću titulu vojvode. Ovo Crkva ne bi dopustila osim ako i sama nije priznavala (katoličko) plemićko porijeklo potpisniku. Npr. Omerbašića džamiju, centralni  islamski objekat u Crnoj Gori, izgradio je 1622. Omerbašić koji u Baru danas ima svoju ulicu i koji je bio “plemić i podanik katoličkog biskupa” što ukazuje na njegovo kraljevsko katoličko porijeklo.
Prema naučno dokumentovanom predanju stanovnici pomenuta tri regiona uistinu njeguju sjećanje da su u svoje današnje krajeve došli iz okoline Broda, odnosno sve tri grane Omerbašića potekle su od tri brata koji su se naselili u pomenuta tri regiona. Telefonski imenici (kao validni izvori demografskih informacija) danas pokazuju da su od preko 200 domaćinstava Omerbašića u cijeloj zemlji, praktično svi koncentrisani u Odžaku, Tešnju i Ustikolini. Istovremeno, u Bosni nema domaćinstava Boričevića ni Berislavića. Imenik za Sarajevo nije relevantan za demografsku analizu u ovom slučaju, jer glavni grad privlači ekonomske migracije iz cijele zemlje, te zato što su ratna djejstva 1992-95. rezultirala velikim unutrašnjim raseljavanjem. Prema studiji OSCE-a iz 2004, preko 60000 podrinjaca se nakon 1992. doselilo u Sarajevo, pa većina Omerbašića koji danas žive u Sarajevu također dolazi iz Podrinja.

..:NA GLAVNU STRANICU:..